blog deluxe

Dobrodošli na moj blog...

27.08.2008.

OK, priznajem

I overreact.
Pa šta?
Kaže mi :
Think with your heart, feel with you head.
Kako, molim te?

23.07.2008.

Klara Mandić

Ona je, muza srpske opozicije i nacionalnog pokreta. Vojvoda Voja Šešelj je nikada nije zaboravio. Kapetan Dragan je zbog nje stavio Davidovu zvezdu. Videli su je kako se u razorenom Vukovaru drži za ruke sa Goranom Hadžićem.
Džon Kenedi i princ Vladimir Karađorđević sve češće navraćaju u Beograd, samo da bi bili s njom.
Da bi ovekovečio njihovu vezu, Ljuba Tadić je osnovao Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva. Ona je, sa još nekoliko Jevreja, bila stvarni gazda `Dafiment` banke, a gospođa Dafina Milanović te knjigovođa. Ona je glavna veza za raznorazne, uglavnom nedozvoljene, pa zato tajanstvene transakcije sa srpskim vladama u Krajini i BiH.Neki zaljubljeni izdavač je zbog nje menjao sopstveni izdavački plan i počeo da štampa jevrejske knjige. Njena tiha žudnja bio je zapravo Slobodan Milošević. Radovan Karadžić je bio toliko pesnički zacopan da bez Klare niije mogao ni na državničke pregovore.
U tašni je uvek nosila mali damski pištolj. Živela je u porodičnoj kući na svetosavskom platou. Čuvala su je obična trojica miliocionera, koji su danonoćno, na smenu bili u njenoj kući, kao i dva rasna psa. Njen dom bio je tipičan jevrejski dom. Na ragastovu ulaznih vrata bila je mezuza - mesingana pločica sa svetim zapisom na hebrejskom, koja tradicionalno stoji na ulazu u svaku jevrejsku kuću. U dnevnoj sobi, obavezni `Talmud`, jevrejski sedmokraki svećnjaci menore, portret u ulju svetački blagog i uzvišenog rabina, molitvene kapice. Na klaviru minijaturni Zid plača i mesingani Haj, jevrejski sveti znak za dobro u kući. A kao uspomena na srpska prijateljstva uz njih je stajala i mala ikona Bogorodice sa detetom, dar patrijarha Pavla i stakleni slon - politički simbol kongresmenke Helen Delić Bentli i njen lični poklon.Ja sam zauvek zahvalna Slobodanu Miloševiću, jer on ne samo da mi je pružio podršku u osnivanju Društva, već mi je pomogao i u realizaciji svega onoga što smo mi ispisali u svom programu. Počelo je tako što smo se Ljuba Tadić i ja javili njegovoj sekretarici i zatražili prijem. On nas je odmah sutradan primio, imali smo jedan predivan razgovor. U trenutku je shvatio našu ideju i rekao mi: `Klaro, blanko vam potpisujem, radite, tu što god hoćete, ako budete imali probleme javite mi se - stojim uz Vas.`
Klarina najbolja prijateljica bila je Dafina Milanović, vlasnica Dafiment banke. Njih dvije Karadžić je imenovao za savjetnice svoga predsjedništva. Kada ga je Biljana Plavšić upitala za razlog toga imenovanja, Radovan joj je odgovorio: "Klara Mandić sposobna je žena u svakom pogledu i ima dobre veze s Izraelom. Objesi Davidovu zvijezdu oko vrata, i nama se sva vrata otvaraju."
Ja sam lični savetnik gospođe Dafine za pablik rilejšns - hvalila se gospođa Klara. - Povezala sam je sa Hadžićem (tada predsednik Republike Srpske Krajine, magacioner po zanimanju, kockar i švaler po vokaciji) i Karadžićem. Ona je veliki srpski donator, žena koja ogromno pomaže obe srpske države, oba srpska predsedništva.
Ali, učiniće Klara još više! - primećuje književnica Ljiljana Habjanović-Đurović.
Početkom leta 1992. godine jedne noći iz Londona pozvao ju je Džon Kenedi i saopštio joj da se tamo ozbiljno planira invazija na Srbe u roku od 24 časa, ako ne oslobode sarajevski aerodrom. Naravno, odmah se javila Radovanu Karadžiću i upozorila ga na ozbiljnost situacije. Karadžić je shvatio da šale više nema i odobrio da se svim važnim faktorima u svetu pošalju zvanična saopštenja. Sedeći te noći pored faksa Klara Mandić u Beogradu, Džon Kenedi u Londonu, ugovorili su predaju sarajevskog aerodroma i spasili Srbe od međunarodne invazije.
Gospođa Mandić je bila i član srpske delegacije na jednim od prvih pregovora u Londonu, što je izazvalo popriličnu pažnju radoznalog naroda sa obe strane Drine. Izgleda, međutim, da se nije samo dokoni svet pozabavio pitanjem koje su prirode uzroci njenog pojavljivanja uz Karadžića, te ima li idile među njima. Gospođa Ljilja, koja ih je dočekala na aerodromu i tako reći još na stepeništu aviona ščepala supruga pod ruku (što bi učinila svaka žena) od tada ga više nije puštala samog u beli svet, a bogami ni u Beograd. To, međutim, nije bilo dovoljno da se prekine ovo nežno prijateljstvo.
Ostaće zapamćeno da je Klara Mandić bila veoma važan član srpskog pregovaračkog tima. Najvažniji, u stvari, kako je za istoriju zabeležio koordinator pregovora, španski diplomata Žoze Kutiljero. Jer, kako se uverio, Klara se obraćala Radovanu na srpskom i uspevala da ga stiša, posavetuje i usmeri.
Želeći pridonijeti Srbiji i na vojnom planu, odlučila je dovesti profesionalne vojnike iz inozemstva za obuku četničkih paravojnih jedinica koje su se tada formirale. Rezultat te njezine akcije bio je Dragan Vasiljković, poznat kao Kapetan Dragan. On je kao dijete napustio Srbiju i radio kao plaćeni ubojica u raznim zemljama. Nekoliko godina prije povratka u Srbiju radio je u Australiji, a među zemljama u kojima je obavljao svoj "posao" bio je i Izrael. U Srbiji se govorilo da je Dragan uistinu bio židovskog podrijetla. Klara je pozvala Dragana u Srbiju i bila mu "sponzor". Odsjeo je u njezinoj kući kraj crkve Sv. Save na Vračaru i tu je neko vrijeme imao svoj stožer.


Da bi ga predstavila javnosti, Klara je organizirala konferenciju za novinare. Na njoj se Dragan "s licem koje ne poznaje pojam osmijeha", s povećom Davidovom zvijezdom oko vrata, pojavio pred kamerama. Na pitanje zašto je to učinila, odgovorila je: "Ovu značku objesila sam mu zato što sam željela da Tuđman ima noćne more. Želim da vidi kako napreduje od Krajine do Zagreba židovski general Dragan na čelu izraelskih jedinica. Kada sam to ispričala Miloševiću, dugo smo se smijali."
Kad je zapala u financijske teškoće, Klara je prodala svoju kuću i preselila se u trosobni stan na Bežanijskoj kosi. Iz toga stana 10. svibnja 2001. pojavio se dim. Kada su vatrogasci razbili blindirana vrata stana, našli su je mrtvu, a vatra joj je već bila zahvatila dio tijela. Policija je ubrzo ustanovila da ju je ubio Nikola Živković s namjerom da je opljačka. Bio je to zet čovjeka kome je prodala kuću...

23.07.2008.

I am looser baby, so why don't you kill me


GUBITNIK GODINE DR RADOVAN KARADZICH
SVE SE PRETVORILO U NISTA

Najveci kockar u istoriji srpske politike,Radovan Karadzic, iako je tokom citave partije
imao inicijativu, na kraju je sve izgubio jer jezaigrao na pogresnu kartu Dr Radovanu Karadzicu, kako stvari stoje, sudjene su besane noci. U jednoj od njih, koju smo, po moj zadatak sticajem srecnih okolnosti, proveli zajedno, sa njegovom zenom i dvoje prijatelja sa paljanske televizije, objasnjavao mi je da mu je takav metabolizam i da ne zna gde bi mu bio kraj da je to i drugima
normalno pa da se i svi vazni sastanci dogadjaju bas tad kad on najbolje funkcionise. "Kad vec nije tako, onda u tim dugim nocima radim, i doduse sve redje, pisem pjesme, ili ih koristimo za
dragocjena porodicna okupljanja", rekao je.Mozda i zbog toga sto im, kako kazu, beskrajno nedostaju nekad cesti, a sad sve redji susreti sa prijateljima, supruznici Karadzic su,
posle zvanicnog dela razgovora, za njih nepredvidjeni susret,govoreci ponekad istovremeno, pretvorili u celonocno caskanje opolitici, promenama u ljudima i drustvu koje su sa sobom nosile i lepe i bolne trenutke, secanja na dane prosle i iskustva od kojih su
mnoga sada drugacije tumacili.
"Poezija je bila ceo moj zivot. Moj zivot su zapravo obelezila cetiri "P": poezija, prijatelji, porodica i psihijatrija. Onda je doslo i peto "P" - politika, koja mi nije trebala, ali sam u nju gurnut" -kaze Karadzic.Pozicija u kojoj se nalazi danas, sedam meseci kasnije, mozda ga
tera da u besanim nocima od, u medjuvremenu umnozenog broja, puzzle sa pocetnim "P" slaze svoj zivotni mozaik.
PORODICA
Ceo zivot Radovana Karadzica, tvrde poznavaoci njegovog lika i dela, zapravo je odredjen porodicom. Onom iz koje je potekao ionom koju je stvorio.Rodjen je 19. juna 1944. g. u durmitorskom selu Petnica, nedaleko od Savnika, u cuvenoj hajduckoj porodici za koju se tvrdi da je u srodstvu sa rodonacelnikom srpske azbuke i imenjakom njegovog oca Vuka. Vuk Karadzic, otac, prema tvrdjenju nekadasnjeg druga po peru, a danas ljutog politickog oponenta
Marka Vesovica, bio je ,medjutim, poznatiji po tome sto nijednoj zeni nije ostao duzan i sto su se u njemu cvrsto zagrlili cetnik i partizan. Cak i cuvena dr Klara Mandic koja ga je pratila na pregovorima u Londonu, "igrala je samo jedno leto, jer se, izmedju ostalog i zbog
prve oceve osobine, dr Ljilja Zelen-Karadzic ne odvaja od svog muza. Nagadja se i da je druga oceva osobina pravi razlog sto je u Republici Srpskoj jedan od prvih politickih poteza bio nacionalno pomirenje cetnika i partizana. Karadzic taj potez ipak objasnjava
time sto su se "svi borili za slobodu srpskog naroda" i sto se "izaslo u susret suzama starih ljudi koji su molili da im se skine pecat izdajstva".Od oca nasledjeno guslarsko umece postalo je pak svetski poznato kada je prilikom jedne Curkinove posete Palama dr Karadzic sam
guslao uvazenom gostu.Ima, medjutim, i onih koji su tvrdili da im je tek kad su videli kako
posredstvom malih ekrana starica sa cigarom u ustima porucuje sinu da nikako ne sme da izda narod, ako misli da se vrati kuci,postao jasan i Karadzicev odnos prema zeni i cerki, te da sve treba gledati kroz edipovsku prizmu.Verovatno da bi kao psihijatar-seksolog interesantno vidjenje iznela i sama dr Ljljana Karadzic, koja je svoj uticaj na supruga pocela da ostvaruje jos kad je bila "devojka iz ugledne sarajevske porodice", a oboje studenti medicine. Bez obzira sto tvrdi da za razliku od zena nekih uglednih srpskih politicara nema politickih ambicija, te da se, ako se izuzme prisustvo na skupovima SDS,nikada nije i nece baviti politikom, njeno prisustvo na gotovo svim politickim putovanjima, pri mnogim vaznim sastancima, pa i intervjuima cesto se pretvaralo u aktivno ucestvovanje.Verujuci da njenom egu izuzetno prija uloga prve dame, makar i najmanje srpske drzave, a sudeci i po svedocenjima o izuzetnom angazmanu u goscenju stranih delegacija (posebno bracnog para Karter) i cinjenici da u svakom iole zvanicnijem susretu o suprugu i sama govori kao o "predsjedniku", mnogi su je nazivali
"gospodaricom koja vlada Palama, sudbinama svojih podanika i ratom u Bosni". Upadice tipa "Pusti me da ja to objasnim" ili "Ja cu to da kazem", kojima sam prisustvovala, nisu se dogadjale u prici o politici, vec u secanjima na dane kada su pored redovne sluzbe na klinici "Dr Nedjo Zec" u Sarajevu imali i privatnu praksu u svome stanu, ili na potrebu da demantuje "zlobne price" o luksuziranju po misijama u Zenevi ili odnosu sa telohraniteljima."Momci koji cine pratnju sa nama su maltene od pocetka, drugovi su nase djece (jedan je i Sonjin vjencani kum) i ja ih tako i dozivljavam. Da li vjerujete da bi ih zvala kucama", pitala je, rezignirano dodajuci da bi da joj muz nije to sto jeste i pored ratnih uslova imala bar profesionalno ispunjeniji zivot. "Zbog zlobnih ljudi Radovan mi dugo nije dao nista da radim iako sam mogla da se brinem o mnogim njegovim poslovima",smatra dr Ljiljana Zelen-Karadzic iako je vec tada bila predsednik Crvenog krsta RS i savetnik u Ministarstvu zdravlja. Price o nepotizmu iskazanom zaposljavanjem na isplativa, od rata sklonjena radna mesta svih clanova ne samo uze porodice povecavaju se sa brojem ratnih godina, ali ni izdaleka ne
zaglusuju onu o zbrinjavanju i sina i cerke.O Sonji i Sasi Karadzic u Republici Srpskoj prica se dosta, ali sapatom. U Srbiji se pak na sva zvona govorilo o Sasinim mutnim poslovima, nijednom danu na frontu, kanadskoj vizi,helikopterima za Sonjine kucice i raskalasnom zivotu koji su,navodno, na pocetku rata vodili u Beogradu. Karadzic je o sinu manje govorio, a kad jeste, obicno u kontekstu kako se "i sa djecom konsultuje", te kako mu je "jednom prilikom bas Sasa otvorio oci". "Sonjin boravak u Beogradu finansiraju njeni prijatelji", bilo je sve sto je rekao pre nego sto je miljenicu vratio na Pale i postavio je za direktora Biroa za press kontakte. Tako od nje i dan-danas zavisi ko, kad i kako moze da izvestava o zbivanjima u RS. To sto nisu samo novinari ti koji za predsednikovu cerku nemaju lepih reci, sto su sve glasnije tvrdnje
da deo krivice za izgubljeni medijski rat ide i na njen racun (jedan general kaze :"Tako vam je to kad informisanje vodi nesvrsena studentkinja medicine") nije ni najmanje ugrozilo njenu poziciju kod tate. Toplina i deminutivi u kojima izgovara njihova imena pokazuju da su i Sonja i Sasa za Karadzica bili i bice obozavana deca. A o mestu dr Ljilje u srcu dr Radovana dovoljno govori i to sto je u trenucima najvece vojne opasnosti po grad Banjalucanima rekao:"Ja sam svoju zenu doveo ovde u Banjaluku i odlucio sam da ostanem ovde do kraja, dok god ne bude u potpunosti otklonjena opasnost."
PRIJATELJI
"Ja se nadam da cu ocuvati svoj porodicni zivot, svoje prijatelje, a meni prijatelji traju dugo. Imam odredjeni krug prijatelja i mi nismo to prijateljstvo kvarili otkako smo se sprijateljili", izjavio je,kazu, mitropolitu Amfilohiju, a za "Svetigoru", Radovan Karadzic.Obim tog kruga zavisio je verovatno i od kolicine usluga koje je drugima cinio ili su mu cinili drugi, ali sudeci po sarmu, gospodskom ophodjenju, pesnickoj sirini i osmehu koji ne ostavlja ravnodusnim, nikad nije bio mali. Istina je i da mu odredjena (bar ona za javnosti poznatim imenima) prijateljstva traju dugo.Sa Koljevicem i Krajisnikom je uz sve politicke bure i nagadjanja
do danas ostao "uigrana trojka sa Karadziceve slave Arandjelovdana", a sa njim su i kad mu je Srbija "okrenula ledja"ostali i mnogi pesnicki saborci. Medju njima i zbog "ratnohuskacke politike" u matici prezreni "otac nacije". Da mu i u odlucivanju o (ne)prihvatanju plana Kontakt-grupe pomognu, uz Karadzica su se nasli i Rajko Petrov Nogo, Radomir Smiljanic,
Momo Kapor i Brana Crncevic, a stalnu podrsku sve vreme je imao i od Gojka -oga. Mnogi ce, poput Stojana Cerovica, pricu sa jos jednim "NE", ovoga puta u ruzicastoj koverti,
komentarisati ovako :"Slutim da je ovaj triler s kovertom smislio neko iz cetvoroclane delegacije knjizevnika iz Beograda, da bi malo zivcirao Novi svetski poredak. Sam taj sastav najjaci je
moguci - Crncevic, Smiljanic, Kapor, Nogo. Nema kafane koja bi ih zajedno podnela, a nasli su se da pomognu kad je trezvena rec Srbima najpotrebnija." U trajnom prijateljstvu Karadzic je ostao i sa onima iz Francuske 7 koji su poput njega kliktali "Srbija je svetsko cudo, Bozje delo...
Kolika god da je, Srbija je velika" ili "Neka zive sve srpske zemlje koje se jednim imenom zovu Srbija." Ima, medjutim, i onih sa kojima je, iako to ne pominje,prijateljstvo pokvario. Oni su smatrali da je vaznije od toga kolika je Srbija, koliko ce se zivota u ratu izgubiti. Odvojivsi se od
nekadasnjih prijatelja, ali i "Radovanovih projektila i topova", tek u opkoljenom gradu Marko Vesovic se prvi put osetio Sarajlijom, a Vladimir Srebrov (kao nedovoljno radikalan i trapav u javnim nastupima propali oponent za mesto predsednika SDS) postao i prvi politicki zatvorenik svog nekadasnjeg pesnickog i partijskog saborca. Iako snivac Velike Srbije i glavni posrednik u poznanstvu Karadzica i CHosica, prijateljstvo nije sacuvao ni Vojislav Lubarda.
Upozorenje koje je izneo u javnoj poslanici, upucenoj aprila '92.g: "istorija nece oprostiti ako iz svoje okoline ne ukloni Guzine i Zorice (i njima slicne smutljivce komunistickog odgoja) vec i sav ljudski olos, prije svega koljace i pljackase", rezultiralo je time da je Karadzic prestao da mu se javlja. Lubarda pak nastavlja da ga podrzava jer smatra da je ipak "prava sreca za srpski narod u BiH sto se upravo Radovan pojavio u ulozi ustanickog vodje", ali ne propusta da u poslanici iz jula '94. zapise: "Glavni ucinak Karadziceve 'pjesnicke zanesenosti' su dezerterstva sirokih razmjera, razbojnistva i zlocini. Iako nije sam odlucivao ni o cemu, sve ce to jednog dana doci na vagu istorije i dobrim dijelom biti stavljeno na dusu Radovana Karadzica."
Kako sada stvari stoje sa uperenim prstom i recima "Gresio si, Radovane. Gre-si-o!" obratio mu se jos samo Dobrica CHosic. Ostali sa kojima Karadziceva "prijateljstva jos uvjek traju" ne
suprotstavljaju se. I u tome se kriju razlozi gubljenja veze sa realnoscu i otvara mesto za pitanje na koje je pricom o prijateljima Karadzic odgovarao u "Svetigori", a koje se oslanjalo
na deo iz "Molitve na jezeru" vladike Nikolaja i glasi:"Slazim u srce svoje, da vidim ko to u njemu jos obitava sem mene i tebe,vecni Boze?"
PSIHIJATRIJA
Proporcionalno trajanju Radovana Karadzica na politickoj sceni sirilo se misljenje da se radilo o coveku prevrtljivih stavova koji je u stanju da u izuzuetno kratkom roku da potpuno oprecne izjave. Ne znam kako pihijatrija kojom se Karadzic bavio do pocetka rata u BiH tretira to pitanje, ali se u nasem iskustvu takvo ponasanje zove "politika". Dok nije bio politicar, Karadzic je bio poznat kao pesnik i psihijatar. U Sarajevo je i dosao da bi kao petnaestogodisnjak
upisao najpre medicinsku skolu a potom i fakultet. Specijalizirao je psihijatriju i najveci deo radnog staza proveo u Drzavnoj bolnici u Sarajevu. Malo je poznato da je, u vreme afere oko
jedne vikendice na Palama (koju ce u politickom zivotu dugo izbegavati da pominje, a zbog koje je odlezao jedanaest meseci u zatvoru da bi posle zbog nedostatka dokaza bio pusten kao
"nevino osudjen"), radio vozdovackom Domu zdravlja. Lekari iz Krivolacke ulice kasnije ce mi pricati da je bio izuzetan strucnjak i divan kolega, te da im je bilo jako zao sto mu nisu uspeli pokusaji da te '83. u Beograd prebaci i svoju porodicu. To sto je ipak dopao zatvora tumacili su kao montirani proces, i nikad nisu poverovali da je od tada postao saradnik Udbe. On ce sam kasnije govoriti da mu je poezija pomogla da i u zatvoru ostane normalan, a psihijatrija da medju robusnim tipovima prezivi. Morao je, kaze, da se na neki nacin dokaze pa je izabrao da stalno bezobrazno gleda jednog cuvara. Kad ga je ovaj iznerviran upitao: "Sta me tako gledas?", odgovorio je protivpitanjem: "A sta ti mene tako gledas?", i stekao autoritet.
Kao psihijatar i uz pomoc drugog psihijatra - dr Jovana Raskovica, Karadzic je usao i u politiku. "Zahvaljujuci udarnickom radu", pisala je Dada Vujasinovic, "brzo mu je poslo za rukom da citavu Bosnu pretvori u vlastitu ordinaciju. Za razliku od ostalih novokomponovanih lidera koji su narodom manipulisali laicki, on je to cinio na naucnoj bazi." Bas kao i u psihijatriji gde je, kako je govorio, znao da radi i u tri smene i da kao grupni analiticar u treningu za kratko vreme tretira znatan broj pacijenata, Karadzic se i u politici koristio svojom neospornom energijom, ali i stecenim znanjima. Tehnologiju susreta sa narodom na pocetku politicke karijere opisivao je
ovako: "Prvi sat me samo gledaju i slusaju. Drugi sat pitaju - i to vrlo teska i politicki zrela pitanja - i tek poslije dva sata upoznavanja i odmjeravanja pocinju da se osmjehuju."
Konstrukcija njegovog govora i do danas je ostala ista i u prvom delu uvek "pogadja u glavu". Poput Cercila, koga je u govoru pred odbijanje plana Kontakt grupe i citirao, najpre izazove strah i ponudi "krv, znoj i suze", da bi posle "ali" ili "ako pak" publiku pridobio na svoju stranu. Prvi put svoje umirujuce resenje, cak ni odanim mu novinarima paljanske televizije, nije mogao da ponudi posle Dejtona. I zato ga u javnosti gotovo i nema. Kada sam ga pak u besanoj noci sa pocetka teksta, pitala javi li se u Karadzicu politicaru - Karadzic psihijatar? odgovorio je: "Ne
mogu da mesam ja te uloge. Ja sam psihijatar bio samo u kabinetu kad obucem mantil. Pogresno se misli da psihijatri u drustvu stalno nekoga procjenjuju i prave neke prodorne poglede. To je smijurija! Ja ovdje ni jednog trena nisam osjetio da sam psihijatar".
Promena misljenja, nestabilan karakter ili politika - odlucite sami.
POEZIJA
Kad je hteo da objasni svoje shvatanje pesnickog poziva i sebe kao pesnika - politicara, Karadzic se, ipak, lacao i psihijatrije: "Pjesnicka dusa ne znaci neka meka dusa. Prema Frojdu,
knjizevnost kao delatnost je sublimacija razornih instinkata, to jest drskost da se pise predstavlja na neki nacin intervenciju u poslove Boga, koji je zivot i svijet uredio, a pisci uredjenjem nisu zadovoljni...Sjetite se koliko pjesnika su bili borci, macevaoci,
politicari, zestoki ljudi. Ni Njegos nije bio pjesnicka dusa u pezorativnom smislu, nego veliki pjesnik i veliki duh i drzavnik i politicar u svom vremenu." Iako dobitnik mnogih knjizevnih nagrada (poslednje "Mihailo Solohov" Saveza pisaca Ruske Federacije i crnogorska "Risto
Ratkovic"), Karadzic je svestan da je Njegos za njega nedotaknuti uzor. Njegova lirika cesto je oznacavcana morbidnom, poredjenja bizarnim, misao destruktivnom, a rime banalnim. U tom
kontekstu najcesce su citirani stihovi iz pesme "Vladislav i smrt":

"Usmrcen, eto, bez metka i noza, sad lezi opruzen ko jagnjeca koza."

Nesto uspesniji je u izrazito lirskim pesmama:
"Je li ti poznat slucaj trava?
Trave se vole duboko, cutke.
Meke i nezne, kraj nasih glava
i one vole nase trenutke."
Iskreno verujuci da mac i pero mogu zajedno, a zeleci da nastavi ono gde je "Karadjordje zastao da se odmori", govorio je "izgleda da je bilo sudjeno da Srbi Drinu predju ne sa desne, vec sa lijeve strane. Mozda je u tome jedna velika pravda". I onda se prisecao
reci vladike Rada: "Muz je branic zene i djeteta, narod cuvar Crkve i plemena."
Kao vrhovni naredbodavac Vojske Republike Srpske Karadjic se drznuo, da se posluzim njegovim citatom, da ucini "intervenciju u poslove Boga" zbog cega ce, kako stvari stoje, pre nego pred Bozjim odgovarati pred Haskim sudom.Podsetivsi ga da je na pocetku svog politickog delovanja,objasnjavajuci svojim stranackim kolegama zasto u njihovom pokretu "valja imati mjesta za sve razlicitosti, pa cak i za malo uvrnute, za pjesnike i ekscentrike", naglasavao "neophodnost pravoslavne sirokogrudosti, tolerancije i topline", susret s njim,
koji se odigrao u jeku zbivanja oko za stubove vezanih pripadnika Unprofora, iskoristila sam da ga pitam kako se kao pesnik i covek oseca kraj sveg razaranja i ubijanja. On mi je rekao: "Kad nekoovdje dodje kao covjek, sav nas odnos je ljudski. Kad dodje kao pjesnik, mi mu za domacine dadnemo pjesnike. Znaci, kakav je izazov, takav je i odgovor. Kad dodju sa bombama, mi odgovorimo bombama i tu nema pjesnika. Najveci pjesnici su bili najveci rodoljubi. Ne mogu ja zato sto sam pjesnik da kazem 'Pa,dobro, nek bacaju malo bombi na nas, mi cemo biti fini, pa cemo okrenuti i drugi obraz."Zar se on, koji stalno istice svoje pravoslavlje, ne rukovodi novozavetnim "ko tebe kamenom ti njega hlebom", pitala sam.
"Isuvise bi bilo. Nemamo pravo da zrtvujemo narod", odgovorilo je jedno "P" u Karadzicu.
POLITIKA
Da li Karadzicevu izjavu "Ja spadam, medju one ljudi koji su i bez politike srecni" treba citati tako da je srecan i sa njom (politikom)? Ili mu treba verovati da je u politiku "gurnut"? Ili jedno drugo ne iskljucuje? Ili je sve stvar "one gadne teorije relativiteta" o kojoj je
pevao?  Ne racunajuci pesnicko-disidentska okupljanja, Karadzic je politikom zvanicno poceo da se bavi kada je 1989. na Skupstini Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine izabran za predsednika. Jedan od osnivaca stranke, Vladimir Srebrov, koji se nije tretirao kao ozbiljan protivkandidat i koji je kasnije i najuren iz stranke, tvrdio je da je Karadzic na celo stranke dosao na insistiranje Dobrice CHosica, Vojislava Lubarde, SANU i Slobodana Milosevica, jer je ocenjen kao covek koji ce najbolje sprovesti memorandumske ideje. Cinjenica je, medjutim, i da je to mesto, kao Sarajliji iz ugledne familije i sa brojnim diplomatskim vezama, najpre (i od strane samog Karadzica) ponudjeno dr Nenadu Kecmanovicu, dok je Karadzic trebalo da bude  potpredsednik. Kecmanovic je, kako je kasnije objasnjavao, kao "jos suvise Jugosloven" to mesto odbio, dok je u razloge zbog kojih je bas Karadzic mogao da postane nacionalni lider, ubrajao njegovu pesnicku dusu i poznavanje narodnog duha, crnogorski talenat za oratorstvo i prilagodljivost novokomponovanom
pravoslavlju. I mada ce se kasnije setiti da je njegov pravi politicki pocetak vatreni govor koji je drzao studentima u leto 1968. sa krova Filozofskog fakulteta u Sarajevu, politici je zapravo poceo da se uci i u narodu da se namece kao lider uz dr Jovana Raskovica, dok su ludackim tempom obilazili Bosnu, osnivajuci ogranke SDS u BiH.
PREDSJEDNIK
Tek posle puna tri meseca, i tek kada je uvideo da iza sebe ima snaznu stranku i stekao neophodno samopouzdanje, Karadzic je stupio u vezu sa zvanicnim organima Srbije, pa i sa Slobodanom Milosevicem. Kasnije ce naglasavati da je sa njim uvek bio u kontaktu kao sa predsednikom Srbije i da nikad nije uspostavljao prisnije veze sa Socijalistickom partijom. Sto i ne cudi ako se uzmu u obzir stavovi koje je iznosio braneci se od kvalifikacija po
kojima je SDS stranka ekstremne desnice. "Mi jednostavno nismo socijalisti i necemo socijalizam", govorio je, "jer je socijalizam unesrecio sve narode kojima je bio nametnut. Mi smo za demokratiju, za slobodno drustvo i trzisnu ekonomiju...Mi ne vjerujuemo da ideoloske razlike mogu i smiju da budu razlog da se ne ujedinimo." Misljenje onih koji su tvrdili suprotno
odbacivao je, priznajuci samo da se boji ogromnog i , po njemu, loseg uticaja koji Milosevic trpi od svoje zene. O samom Milosevicu, vec posle prvih susreta, imao je izuzetno visoko
misljenje, a nijednu ruznu rec na njegov racun nece izneti ni kada je ovaj uveo blokadu na Drini i primenio oprobani sistem opste osude, ovog puta paljanskog rezima i Karadzica licno, pa i
prekinuo sve odnose." Za razliku od Srbije koja je uvela i informativnu blokadu, mi nikad nismo prestali da na drugoj mrezi Srpske radio televizije prenosimo dnevnik RTS", isticao je
Karadzic i time demantovao da gradjani RS nisu informisani o idejama i politici koju je zastupao rezim u Srbiji. Mnogi ce reci da je to zato sto je i laiku bilo jasno da programi u duhu "da li ste za rat ili za mir" postizu bumerang efekat. Kada mu je Milosevic posredstvom vlade Srbije, a zatim i Zorana Lilica, porucio da "gradjani SR Jugoslavije nece biti taoci nijednog
lidera" te da "u srpskom narodu postoji samo jedan neposredno od naroda izabrani predsednik" mnogi su mu predvideli sudbinu Milana Babica. Govor koji je odrzao pred Skupstinom zbog cijeg "NE" je i usledila drasticna mera Beograda, pokazao je, medjutim, da je
Karadzic bio spreman i na tu vrstu borbe. Kad je jednom video da zna, a sa jos uvek respektabilnom vojskom koja je kontrolisala 70 odsto BiH, ostrim reternom uzvratio je da mu ne treba protektorat. Da je izrastao u solidnog politicara pokazao jei time sto je paralelno sa kontrolisanjem situacije na terenu vodio igru na nekoliko koloseka. Ne zeleci da sa gubljenjem Miloseviceve podrske izgubi i naklonost naroda, govorio je: "Mislim da narod u
Srbiji tacno osjeca svojim srcem sta se zbiva. Mi se ne ljutimo. Znate, ima ona izreka da majka ima pravo da udari djete, a djete ne smije da udari na majku. Iako su tamo pricali nekakve gluposti kako bi Srbi iz Bosne isli na Srbe. Prije bismo mi sebe povjesali i izvrsili samoubistvo nego se okrenuli protiv Srbije. Ako bi ovo cak i skinulo sankcije Srbiji ili bilo sta ostalo, neka je prosto. I to cemo prihvatiti. Neka nije prosta ta retorika koja je strasna." I pogadjao je tamo gde treba. Korist iz cele stvari pokusao je da izvuce tako sto ce ovog puta n postati glavni pregovarac. "Mi smo stekli status strane u razgovorima i taj status ljubomorno cuvamo", objasnjavao mi je. "Medjunarodna zajednica pokusava da muslimansku vladu predstavi kao jedino legitimnu, a nas kao pobunjenike. Mi to ne prihvatamo i kada smo na razgovorima, ja uvijek trazim da pise i kod mog imena "President Karadzic" ili da ne pise nikome. I
obicno ne pise nikome, jer im je tako jeftinije." Ma koliko to kvarilo ionako ruznu sliku koja je o njemu stvorena u svetu, nije se ustrucavao ni da preti gadjajuci, prvenstveno  Ameriku, tamo gde je najbolnija. Govorio je da ce, ukoliko se Unprofor bude neprijateljski ponasao prema Srbima "doci do velikog rata" i da ce to biti "drugi Vijetnam". Sve kontramere medjunarodne zajednice dozivljavao je kao americku potrebu za kaznjavanjem, i da bi me ubedio, opet se pozivao na hriscanstvo: "Isus je rekao kad su doveli onu zenu koju je trebalo kamenovati
'Nek se baci na nju kamenom prvi od vas koji nema grijeha. Ko ste vi da sudite?' Medjutim, Amerikanci misle da su bas oni ti koji treba da sude." No i pored toga, i stalnog verovanja da ce pravu podrsku dobiti od Borisa Jeljcina i Rusije, onog trenutka kad se osetio uzdrman muslimansko-hrvatskim ofanzivama, iscrpljen dvostrukim sankcijama i marginolizovan u pregovarackom procesu, shvatio je da se bez kopce sa Amerikom ne moze. Uz pomoc dr Borka -ordjevica, "Amerikanca sa Beverli Hilsa" i hirurga plasticara sa brojnim diplomatskim vezama, uspeva mu da na Pale dovede nekadasnjeg americkog predsednika Dzimija
Kartera i uz njegovu pomoc uspostavi cetvoromesecno primirje. Na iznenadjenje mnogih, a u trenutku kad se sticao utisak da je americka namera bila da se Milosevic iskljuci iz ove veoma
slozene igre, Karadzic Kartera upucuje i u, njemu samom jos uvek nedostupni, Beograd. I tako Milosevica vraca u igru. Amerika predsednika Srbije pocinje da naziva "kljucnim
covekom", ali analiticari u tom trenutku "vece pare" stavljaju na Karadzica. "Mi zelimo da uspjehe podijelimo sa Beogradom. Ne zelimo da Beograd ucestvuje u nasim neuspjesima, nego u nasim uspjesima", objasnjavao mi je manirom onoga koji je u prilici da
daruje. Razvoj, po Srbe u Bosni nepovoljnih dogadjaja u takvu priliku dovesce ga jos samo jednom, ali ce sa "plavim slemovima", koje je kao ratne zarobljenike drzao posle prvog NATO
bombardovanja, u Miloseviceve ruke potpuno prepustiti i palicu. Tada toga jos nije bio svestan i ubedjivao me je da je, posto je dobro proracunao sta bi dobio da se umesto Jovice Stanisica na Palama pojavio Boris Jeljcin, shvatio da se vise moze dobiti sa jednim Milosevicem u igri. San o velikoj Srbiji nije ga napustao pa je i tada znao da kaze: "Nikada nista nije dato zauvijek. Mi mozemo postati deo Srbije vjerovatno prije nego sto se nasi neprijatelji nadaju, ali isto tako sporije nego sto se mi nadamo." Zadovoljstvo sto je nekako ipak uspeo da obnovi odnose sa
Milosevicem kvarilo mu je uverenje da ce se "pre Kontakt-grupa raspasti nego sto cemo nas dvojica prestati da se ubjedjujemo oko tog plana". O Milosevicu je, ipak, i u nezvanicnim razgovorima govorio kao o "predsjedniku", a upamcena je ostala i izjava: "U odnosu na Milosevica svi smo mi amateri, manje ili vise talentovani".
POKER
Osokoljen vescu da je visednevni pokusaj pregovaraca da ubede predsednika Srbije da prizna BiH propao, Karadzic je u razgovoru sa Daglasom Herdom "otvoreno neprijateljski
nastrojen", a za clanove Kontakt-grupe koji su razgovarali sa Milosevicem kaze da su "mali cinovnici koji su u prilici da ucenjuju jednog sefa drzave". Logikom coveka koji slovi za
velikog kockara objasnjava mi ono sto, po sopstvenom priznanju, nije bio u prilici da Milosevicu licno izlozi: "Predsjednik Milosevic treba da bude svjestan da on u rukama drzi veoma jaku
kartu i da niposto ne treba da je odigra za male pare, da treba da dobije sve. On mora da osjeti ko je igrac sa druge strane.Ako je u situaciji da mora da igra tu igru, onda nek igra 'va bank', nek stavi sve sto ga zanima na sto i nek ih natjera da to prihvate." Problem je, medjutim, i bio u tome sto se dugo kockalo tudjim zivotima i sto uvek dodje dan naplate. Posle mnogo price i
nekoliko "skupstina ujedinjenja" sa RSK, na kojima se sve zavrsavalo na deklarativnim zakljuccima, jer se, kako je to Karadzic slikovito objasnjavao, zelelo "da se prvo radnja napuni,
pa tek onda okaci firma", na terenu je potpuni fijasko doziveo  jedini sporazum o zajednickom delovanju - onaj vojni. Hrvatska "Oluja" oduvala je sa tristagodisnjih ognjista Republiku Srpsku
Krajinu koju su drzavom smatrali samo oni koji su u beskrajnim izbeglickim kolonama pokusavali da se domognu matice Srbije. Eho izdaje sirio se i na RS i na njoj aktivirao, vec duze latentni, sukob izmedju politickog i vojnog vrha. Demoralisana i osiromasena vojska digla je svoj glas protiv Karadzica, a ovaj uzvratio pokusajem smene generala Mladica i vojnog vrha. " U rat sam kao vojnik usao, iz njega cu kao vojnik izaci", odvratio je Mladic uz koga je stalo 18 generala. I kad se najmanje ocekivalo, Karadzic se oseca duznim da se " i pred Bogom i pred Srpstvom" u otvorenom pismu obrati predsedniku Milosevicu trazeci da vojska Jugoslavije zaustavi pad RSK, ali ga prvi put i to veoma ostro kritikuje."Ako je politika umjetnost moguceg", pise Karadzic, "Vi niste pokazali neko umijece." Beograd sad u Karadzicu i definitivno vidi kamen o vratu i putem drzavnih medija generala Mladica (koji se tad vec nalazi na spisku
za ratne zlocine i zbog pokolja koji su ucinjeni nad Muslimanima prilikom osvajanja istocnih enklava) proglasava "covekom mira", ali Karadzic blokadom medija za sve generalove ljude i Mladica licno uspeva da, bar na svom terenu, odigra rekontru. Bili su to dani potpune opsade u kojima je oko Televizije na Palama u cilju sprecavanja eventualnog Mladicevog dolaska bio citav spalir specijalaca. Odbrana je, medjutim, bila potrebnija na drugom mestu pa su,
ovoga puta obojica u vojnickim uniformama, i kao dva ratna druga, krenuli na Majevicu i Vlasic.
POLARIZACIJA
"Za Sanski Most me srce boli", rekao je Kardzic na Skupstini u Banjaluci onih dana kad su se borbe vodile gotovo i u samom predgradju, a ostre reci izmedju sad vec brojnog i vrhu RS
suprotstavljenog krajiskog dela poslanika, predstavnika vojske i paljanskog rukovodstva, pljustale puna dva dana. Karadzic je u Sanskom Mostu izjavio da se tu brani Srbija, a vest o padu grada primio je i pre nego sto je stigao u Prijedor. Mnogi su iz toga izveli zakljucak da on vise ne kontrolise situaciju, ali je bilo i onih koji su u tome sto su gradovi koje je obisao padali jedan za drugim kao kule od karata, videli i vise od nesrecne slucajnosti. On sam opet je optuzivao vojsku, a vojska (kao i na prethodnom zasedanju odrzanom bas u Sanskom Mostu) u kriminal ogrezle politicare. Izlaz je nadjen u podeli odgovornosti i kozmetickim izmenama
kojima su smenjeni "neki" generali (ovih dana, uzgred, politicki angazovaniji nego ranije) i premijer. Ali hiljade izbeglica sa podrucja izgubljenih u hrvatsko-muslimanskim ofanzivama koje su usledile nakon akcije NATO-a u kojoj su unisteni mnogi vojn  potencijali VRS, neprekidna opasnost nad Banjalukom, te sve veci unutrasnji raskoli naterali su Karadzica da Milosevicu u  daljim pregovorima, ma kako to kasnije tumacio, da odresene ruke. I potpis na mirovnom sporazumu, pokazao je, medjutim, jos jednom polarizacioju Pala i Banjaluke. Dok se u "maloj planinskoj prestonici" i onom sto se zvalo "Srpsko Sarajevo" plakalo, u Banjaluci se slavilo, ali i sve glasnije prozivalo. U Milosevicevom hvaljenju medjunarodnim posrednicima Ovenu i Stoltenbergu da "snage koje su za mir u RS sve vise jacaju" analiticari vide i definitivnu pripremu "dogadjanja naroda" i dodaju da je od 82 poslanika ( i to najmanje kroz osnivanje
Socijalisticke partije RS) sef Srbije na svoju stranu uspeo da privoli cetrdeset dvojicu. Iako se tvrdi da je u pitanju sukob ideoloskih koncepcija, u slabljenju Karadzica Beograd se morao
osloniti na tehniku pruzanja podrske svima koji su se iz pobrojanih, ali i drugih razloga, suprotstavljali "Doktorovoj" grupi. A kad se sve sabere, bez obzira da li dolazile od vojske,
nezavisnih poslanika ili naroda, sve optuzbe se na kraju svode na korupciju i profiterstvo.
PROFITERI
Govoreci o svojim politickim greskama, Karadzic jednom prilikom kaze: "Ja sam cesto pod pritiskom mojih prijatelja sto se drzava vodi veoma komotno, mekom rukom. Medjutim, ja mislim da tu u pitanju nije neka greska nego, naprotiv, da su Srbi narod koji se ne moze i ne smije voditi krutom rukom...Nismo htjeli da se policija nametne...Ono sto smo mozda izgubili na disciplini, to smo dobili na slobodi." Pa, ipak, kad bi se samo pobrojale sve afere u "najmladjoj srpskoj drzavi" jasno bi bilo da se i stepen slobode razlikovao od pojedinca do pojedinca. Narod, ili bolje reci zene onih koji su od pocetka bili u rovovima, koji je cetvorogodisnjim ratovanjem i izolacijom doveden na ivicu egzistencije, i vojska, koja neredovno i u bonovima prima 50 dinara mesecno, poceli su glasno, pa i na skupstinskim
zasedanjima, da govore o profiterima i sve ocitijem bogacenju ljudi "koji pusku nijesu ni vidjeli". Ponovo su se pokrenula stara pitanja zbog kojih su '94, uesto onih na cije kriminalne radnje su ukazivali, uhapseni odabrani oficiri i policajci specijalne Karadziceve obavestajne sluzbe "Tajfun". Sluzba je i raspustena kada se doslo do podataka o kriminalnim radnjama brata Momcila Krajisnika. U tom kontekstu pominje se drzavna firma za trgovinu naftom i
cigaretama "Centreks" i afera sa nestankom pet miliona maraka za uvoz benzina, u koju su, pored Mirka Krajisnika, bila upletena i dva ministra. Otvorila se opet stara rana banjalucke vojne pobune "Septembar '93" koja je pre svega bila uperena protiv ratnih profitera.
Iako u najvece greske politike koju vodi ubraja upravo ekonomske, Karadzic i danas tvrdi da u RS nema mnogo pljacki pojedinaca i da se oni koji uredno placaju drzavne dazbine i
poreze ne mogu tretirati kao profiteri. Za tragicnu ekonomsku sliku okrivice rat i dvostruke sankcije i nece se libiti da kaze: "Nekome je tamo u Beogradu vise stalo do lijepog misljenja o
njima na Zapadu, nego do gladnog srpskog djeteta u Bosni." Ubedjen da zna ko dize prasinu oko profiterstva, reci ce i: "Svi nasi profiteri imaju biznise van Republike Srpske i zato su ranjivi.
Tamo (u Srbiji) izlozeni su nalazima tamosnjih finansijskih policija i ne mogu da vode nezavisnu politiku, iako se zovu nezavisni." Kad zeli da spusti loptu, u stilu demokrate koji ne izbegava nijedan odgovor, spreman je i na malo, ali sarmanto priznanje u kome ce, isticuci da je profiterstvo zapadno od Drine ipak vise moralni nego materijalni problem, reci: "Vise smo napravili gresaka jer nismo imali kontrolni mehanizam, carinu, pogranicnu policiju. Mi smo drzavu pravili s livade."
PRAVDA
Bez obzira na sve sto je za ove cetiri ratne godine, koliko je na celu "svoje drzave" i zajedno sa njom preturio, Karadzic ubedjen  da je Republika Srpska "vise pravna nego sto je drzava" i, s
obzirom na cinjenicu da mu se sprema sudjenje u Hagu, s nekom ironijom napominje: "Advokatura je danas najunosniji posao u RS... jer mi kao drzava jos nismo uspjeli da pariramo." Nije oznato da je, i posle dogovora u Ohaju, angazovao nekog iz te "branse koja cveta". Pre mirovnog sporazuma me je ubedjivao da mu je "do njihovog Haga stalo ko do lanjskog snijega", a da se "kad je covjeku savjest cista, kada zna da je radio po interesima
svoga naroda i Bozjim zapovjestima nema cega plasiti" izjavljivao je i posle Dejtona. U vreme potpisivanja mira u Parizu nije bio raspolozen za susret sa novinarima, ali sam na Palama vece pre, kada su Srbi u delu Sarajeva koji jos uvek kontrolisu, grizli nokte, bila svedok da je telefonom izdavao naredbe vezane za izgradnju novih telekomunikacionih sistema. Da li zbog poznatog ishoda ili zbog vere u Boga, ostalo je da se nagadja. Bas kao i o tome moze
li pokusaj Crkve da sa sebe spere odgovornost u pogledu sporazuma znaciti da se puzzla na kojoj pise PEACE nece uklopiti u Karadjicev zivotni mozaik.


21.07.2008.

Preselio je najpoznatiji bošnjački disident

Bosanski pogledi, emigrantski časopis koji je pokrenuo liberalni bošnjački disident Adil Zulfikarpašić u Beču 1960-ih godina. Pored Zulfikarpašića, u kreiranju lista učestvovali su i Smail Balić, Teufik Veladžić, Haris ef. Korkut, Izet Serdarević, Bećir Tanović i mnogi drugi iz bošnjačke političke emigracije. Ovaj se list, za razliku od mnogih srpskih i hrvatskih emigrantskih glasila, držao demokratskog kursa i kontinuirano promovirao ideju povratka bošnjačkog nacionalnog identiteta. U Jugoslaviji se u tom vremenu vodila složena i rizična kulturno-politička borba da se Bošnjacima konačno omogući da se nacionalno odrede, makar i pod vjerskim imenom, sa velikim početnim slovom (Muslimani). Bosanski pogledi i ljudi okupljeni oko lista su cijelo vrijeme zagovarali bošnjaštvo, kao stvarnu i jedinu nacionalnu identifikaciju bosanskih muslimana.


Početkom 1990-ih, list je doživio svoje bosansko izdanje ali je zbog neslaganja u redakciji ukinut septembra 1991.godine.

19.06.2008.

Posljednja mladost u Srbiji

Koncert u Nisu, Cane izlazi na binu i vidi neke blago ruralne tipove u prvim redovima. Pogleda ih onako popreko i kaze: "Gde ste, seljani. Dosli ste koncert, a? Sto ne idete na njivu, da orete?"
I ovi ga razbiju.

U Torontu:
Šta je bre emigranti!

1991. za hrvatski muzicki casopis Heroina izjavio : "Ja sam glasao za Seselja, cale za Vuka i nista."

kad su se dogovarali za turneju po Hrvatskoj iliti slicno gde je Cane pitao:˝A gde cemo da spavamo, u Jasenovcu?˝

banetu iz džukela poklonio knjigu s posvetom:
"Bane,
Cane"

za rastanak,
"sve vam je oprosteno. zbogom!"


Na Kalemegdanu daje intervju za RTS. Usred price ucuti, pogledom pocinje da prati desavanje iza kamermanovih ledja.
- "Veverica...juri je pas..pobegla na drvo..pravda je opet pobedila."

jednom su Brejkersi svirali u nekoj vukojebini, i seljaci krenuli da ih gadjaju kupusom, krastavcima, i raznoranim povrcem pa im je rekao:
"Sta je seljani? Rodilo? Aaa?"

Cuo sam jos jednu sa svirke u Banjaluci.Kao,dok su svirali neki lik, uradjen svim i svacim skakao,vristao,penjao se na neki stub...i Cane ga primjeti i kad je zavrsila pjesma,pita ga "Decko,kako se ti zoves",a on odusevljeno "Dragan,Dragan",a Cane ce "Dragaane,glup si".

Dobro veče Novi Sade! Dobro veče šako jada!

02.05.2008.

vjetrom s istoka ću poslati ezane, nek' svuda vlada mir..

19.04.2008.

Ljubav dolazi po nas

Kada se zavrsi jedan vijek, kada se jedno vrijeme zatvori za nas (mi to zovemo prosloscu, a to moze biti i prostor u koji jednostavno vise nemamo moc da stupimo), zajedno sa nostalgijom (koja nas prati jos od izgona iz Edena), pocinjemo da kopamo po tom svetom, zlatnom, uzbudljivom i tuznom djubristu sjecanja. U ponoc svake Nove godine, mislimo iste misli koje cemo misliti pred smrt - o ljubavi, o strasti i o onima sa kojima smo ih dijelili. I kao sto preturamo po sopstvenim fotografijama, sa istom strascu preturamo i po odlomcima biografija onih koji su bivali nas alter ego, koji su voljeli, zavodili ili mrzili svijet i u nase ime.

Jednu biografiju je pisao Alen Boske i odnosi se na njegovu telefonsku ljubavnu vezu sa Marlen Ditrih, a drugu Frigard Toma i govori o njenoj ne samo telefonskoj vezi sa cuvenim Emilom Sioranom. Kasne osamdesete u Parizu..
    Jedna zena ceka smrt sa svijetom komunicirajuci samo telefonom. Ne dozvoljava da je iko vidi, a kada jedan fotograf uspije da se usunja u stan i kaze: "Samo za uspomenu, molim Vas", ona stavlja na glavu kuhinjsku krpu i progovori takvim glasom (ona je bila glumica), da fotograf izbezumljeno natraske napusta stan, dok aparat nasumice, sam od sebe, snima gole zidove, komode i dva klavira. (Klavire ce uskoro poslati u Ameriku, da smiri popisivace imovine koji joj cesto kucaju na vrata - ona, naime, najcesce duguje stanarinu). Nocu, ona okrece jedan telefonski broj i sporim, androgenim, dakle senzualnim glasom, kaze: "Alene, ovde Marlen. Samo da ti kazem da te..."
    Posle smrti Marlen Ditrih, Alen Boske, slavni i cuveni francuski pjesnik (onaj sa cijom je pjesmom u dzepu, na svome tragicnom kraju, nadjen Branko Miljkovic), o njihovoj telefonskoj ljubavi pise knjigu "Jedna ljubav preko telefona". Naime, u trenutku kada Boskeova zena ulazi u zivot Ditrihove i postaje joj jedna od najodanijih prijateljica, Ditrihova koja ima preko osamdeset, njenog muza, Alena Boskea pocinje da zavodi - telefonom. (Njeno tijelo vise nije bilo za pokazivanje, njoj je ostao samo glas, sto je po Hemingveju, jednom od njenih ljubavnika, bilo uvek dovoljno da zavede cijeli svet). Oni govore francuski, ali i njemacki, iako Ditrihova kaze: "Njemacki je za posao, francuski za milovanje". Boskeu tvrdi da zna da kuha, "jer zaljubljena zena neizostavno mora da zna cime da nahrani svog ljubavnika".
    Boske postaje njena ljubav, njen prijatelj i njen ispovjednik, a njihovi telefonski razgovori njena molitva i ono sto bi rekla ili precutala pred zidom placa. Ditrihova ne ide nigdje, pa ni u crkvu. Ali pise poeziju, sto jeste mozda i najbolji nacin da se komunicira sa najosjetljivim dijelom Boga, Bogom-djetetom. Tako, Boske od nje cesto dobija pisma sa sljedecim stihovima: "Da neki hirurg otvori moje srce, vidio bi ogromno more ljubavi"; ili: "Ti si me volio ne kao sestru, nego kao prezivjelu". U trenucima kada je obuzimaju sjeta i tuga, ona se brani cinizmom i Boskeu kaze: "Ne napreduje se sanjareci. Ja vec pedeset godina ne sanjarim". Kada njena kci, Marija Riva, izjavljuje da ce pisati njenu biografiju, Ditrihova joj predlaze jedan stih kao naslov: "A kad budem umrla, ne placaj svestenika". Ditrihova se, naime, igrala Boga na zemlji. Posle smrti, odabrala je da bude - ljudsko bice.
    Tokom zivota, ona je, bila objekat na kome je dvadeseti vek radio i igrao se, mijesajuci srca, duse, kosti, fleseve i stvarajuci umjetnost. Pred smrt, Ditrihova je postala umjetnost sama. U trenutku kada joj krene krv na nos, ona na bijeloj, batistanoj maramici ostavlja uredno nebrojeno puta otiske svojih krvavih nozdrva. U trenutku kad krv potamni, ona maramicu stavlja ispod stakla i uramljuje je. Na Boskeov nagovor, svojim sirokim rukopisom pise preko toga: This is my blood, Marlene Dietrich". "Ovo je umjetnicko djelo", kaze Boskeu. "Ti si umjetnicko dijelo", misli Boske. Kako se smrt problizava, Ditrihova sve vise misli na dva muskarca, koje je voljela vise od ostalih, jer su umjeli budni da sanjaju vise nego svi drugi: Remarka i Hemingveja. "Remark je bio krhak, volio je moju snagu", kaze Boskeu i ovo je ocito bila veza u kojoj je Ditrihova bila ona koja stiti, odnosno muskarac.
    "Sva Hemingvejeva pisma cuvam u jednom sefu u Njujorku, moja veza sa njim nije imala veze sa erotikom i sa strascu", kaze jedne godine u nekom intervjuu, ali to je, naravno, laz. Sve u vezi sa Hemingvejem bilo je u vezi sa erotikom i sa strascu, cak i njegova smrt.
    Marlen Ditrih pred smrt zivot svodi na sustinu, na sublimat. Boskeu, koga nezno voli, neprestano telefonira, salje mu strasna ili saljiva ili ocajna pisma i - mnogo cvijeca. Kada joj Boske salje pisamce u kome kaze da je Garbo "samo jedan ogroman skakavac sa nogama pricvrscenim za tijelo od metalne konstrukcije", Ditrihova mu salje biljku visu od njega samog. Njih dvije se nisu voljele. Zato sto su bile slicne - dvopolne, dakle mocne, inteligentne i strankinje koje su zalutale u Holivud. I obje su znale ono sto ce Hana Sigula reci mnogo kasnije: da "Holivud nije za zene koje imaju preko cetrdeset godina i clansku kartu biblioteke". Boske tacno primjecuje da i Marlen, bas kao i sve ostale glumice, nije u stanju da duze od osam dana sacuva novac koji zaradi. I zato mu neprestano salje poklone - skupocjene nozeve za sjecenje hartije, dugmete za manzetne, obilje cvijeca, kolonjske vode, parfeme...
    Ili je Marlen zeljela da, kao podanici u faraonovoj grobnici, kiti voljenog vladara koji onda prestaje da bude mumija. Ili je zeljela da pokaze svoju dominaciju i moc, (ledena plavusa se jos jednom igrala promene polova). A mozda je odgovor jednostavniji: Marlen Boskea nikada, po sopstvenoim izboru, nije videjla.Nije mogla da ga ljubi, morala je, dakle, da mu poklanja. I tu se susrecemo sa starom njemackom poslovicom: "Biti zaljubljen znaci uzimati, voleti, to znaci davati".
    Kada Ditrihova umre, posto je presla devedesetu, Boske pokusava da bude ironican i cinican, odnosno da se brani onim istim oruzjima kojima se Marlen sluzila citavog zivota. Pa ipak, dok odbija da daje izjave za novine (niko ko je zivio na zemlji nije uspeo da u rijeci tacno prevede sopstvenu tahikardiju), Boske ispisuje velicanstvene stihove posvecene Marleni: "Vrijeme nema vremena da postane vrijeme..."
    Onih istih dana dok su cvjecari raznosili ogormne bukete na vrata Boskeovog stana i stavljali mu ih u ruke ("salje gospodja Ditrih"), u Luksemburskom parku, u Parizu, sa Sioranom je setao jedan moj prijatelj ("nemojte mi navoditi ime, poslije ce me povlaciti po sudu i traziti nesto da svjedocim", rekao mi je). Dan je bio blistav i vedar i Sioran je planirao dugu setnju. No, poslije petnaestak minuta, u daljini se pojavila ljupka, nasmijana mlada zena, svijetle kose koja je letjela svuda oko nje kao bezbroj krila. Sioran se jedva primetno nasmesio: "Izvinite, upravo je stigla jedna zurnalistkinja, imam intervju, otidite iza ugla i kupite kilogram najljepsih kolaca, donesite ih popodne kod mene, dugo cemo sjedeti. Sada sam zauzet".
    Osoba kojoj je Sioran davao intervju bila je Frigard Toma, mlada profesorka filozofije iz Kelna, ona ista kojoj je rekao: "Volio bih da sa vama razgovaram o filozofiji, ali u krevetu",
    Njen bivsi muz bio je slikar i profesor filozofije na Univerzitetu: jedna od njegovih knjiga pocinje Sioranovim citatom. Posle raspada braka, Frigard odlucuje da pise onome kome se najvise divi. "Meni je bilo nemoguce da ne zavolim covjeka koji je napisao: "Mrzim mudrost onih ljudi koje istina ne boli, koji ne boluju od istine, mesa i krvi. Treba proglasiti nistavnim sve istine uskopljenih ljudi, koji razmisljaju bez sperme u mozgu, bez tjeskobe i ocajanja. Postujem samo vitalne istine, organske i spermatske,jer znam da ne postoji istina, vec samo zive istine, plodovi naseg nespokojstva".
    Posle prvog, visprenog i lucidnog pisma koje mu Frigard salje, Sioran joj odgovara da bi zelio da je upozna. Kad mu ona, pri susretu kaze da voli njegovo delo "Na vrhuncu beznadja", on joj odvraca: "Da ga nisam napisao, ja bih izvrsio samoubistvo". I onda, ubrzo: "Alhemicar beznadja sa Vama bi voleo da ode u krevet". Pri svakom susretu lutaju po Parizu i njihova je ljubav ispovjest, strast i pomalo terapija. Poslije susreta sa Frigard, Sioran tvrdi da mu se manje gadi zivot, a Frigard da je jos vise uzasava smrt. Sioran, koji je tvrdio da "nema ideje vec opsesije", opsesivno je volio Frigard. Naredjivao joj je da slusa samo pravu muziku, a to je muzika koja je suzna, dakle Mocart. "Suze su muzika u obliku materije, Frigard", kaze.
    Ipak, onaj koji je melanholiju smatrao nesvjesnom muzikom duse, u ljubavi sa Frigard pokazao se kao neko ko intenzivno voli zivot, zene i taj isti svijet za koga je tvrdio "da je u njemu srce postalo stijena, a krv klizaliste za djavole". U trenutku kada Frigard upoznaje Sioranovu zivotnu saputnicu, Simon Bue, oni postaju cudan trougao (nalik na Majakovskog, Osipa i Ljilju Brik). Putuju zajedno na ljetovanje, a Simon i Frigard postaju dobre prijateljice. Simon nikada nece saznati za Sioranovu strast prema Frigard. Odnosno zauvijek ce odbijati da je sazna. Na koverat narandzaste boje od 27.oktobra 1992. koji je adresirala Simon Bue, Sioran, koji pismo nosi na postu, dodaje ispod imena posiljaoca rukom "zauvijek postojite u mom srcu ". Na jednoj veceri, Frigard upoznaje duhovitog i visokog muskarca koji divno svira gitaru i izvanredno je duhovit. "Ko je ovo", pita Siorana.
    "Moj prijatelj, Danilo Kis".
    Sam Sioran, koji je slovio za melanholicnog mudraca, u kolokvijalnim razgovorima neprestano je izgovarao oksimorone i jedinstvenim sarmom osvajao sve oko sebe. Frigard u jednom intervjuu kaze:"Naravno da je on bio najvazniji covek u mom zivotu I neko koga sam najvise voljela. Bio je najinteligentniji, dakle, imao je culo viska. Njegov intelekt udruzen sa njeznoscu i blistavom kulturom, bio je ono za cim sam citavog zivota tragala. Njegova ironija prema meni nikada nije bila otrovna. Naprotiv, volio je da me veselo zadirkuje." U setnjama prolaze pored studenstke menze u kojoj se Sioran hranio dvadeset pet godina, posto nikad u zivotu nije imao stalno zaposlenje. Prolaze i ispod stana u kome je zatocena iza zidova svoje legende Marlen Ditrih. "Pariz je muljaca ljubavi", rekao je Henri Miler Anais Nin. Frigard je tvrdila da je bas zato to najljepsi grad na svetu.
    Sioran je bio oko cetiri decenije stariji od Frigard, a ipak, on je bio covek od koga je Frigard dobila najljepsi poklon: potpuni, dakle eroticni dozivljaj sveta.
    "Svaka ljubav mora da sazri u pravo prijateljstvo", rekao je u "Kvartetu" Darel. Pa ipak, kada Frigard kaze da je vezu sa Sioranom prekinula zato sto je sa njegovom zenom postala prijateljica, to ne izgleda do kraja tacno. Razlozi za prekidanje te ljubavi, mnogo su dublji. Jer kao sto je Sioran tvrdio da ce "jednoga dana nase knjige doci po nas", tako i ljubav uvek i nepogresivo dolazi po ljubavnike. Biti u dodiru sa ljubavlju, znaci biti i u dodiru sa smrcu. U trenutku kad se ljubav povlaci, udio smrti se povecava. Frigard Toma zeljela je da zivi. Simon Bue da prati Siorana do kraja. Frigard je, dakle, prezivela i ljubav i Siorana. O tome svjedoci i njena knjiga "Ni za sta na svetu", supstrat epistolarne proze, ispovijesti, poezije i sjecanja. (U novom milenijumu literatura od nas trazi i novi zanr). Posle Sioranove smrti, Simon Bue iscezla je u talasima Atalantika.
    Zvanicno, samoubistvo nikad nije potvrdjeno. Ipak, istina je ocigledna. Jedne novogodisnje noci, Simon Bue i Sioran sjedeli su sami za trpezom. U ponoc je neko zakucao. "Ne otvaraj!", rekao je. "Ljubav dolazi po nas ".

02.03.2008.

Kieslowski

Gledala sam Heaven juče.

Sinoć su mi gledajući neke ljude mislima prolazile Selimovićeve riječi  "In life, in patience, my heart watches, my heart fades away … The shadow follows the one I used to be … I got lost while searching.  I dream of life and live in a dream.  I conceal my heart, I accuse my heart." Tu poemu je Sebastian recitovao  Celine u Tanovićevom Paklu. Celine se zaljubljuje poslije tih riječi u njega.  

Jutros sam potražila Tanovićeva razmišljanja na netu, nešto kontam i njega je Kieslowski zamislio : "Hell can be part of our everyday life.  There is no need to go to Afghanistan to find hell....Their drama derives from all that remains unsaid between them.  This form of silence in its relationship with the memory of the body interests me enormously....I don’t have a very high opinion of men.By wanting to do the right thing, this man ends up by destroying himself and destroying the life of his family.  I am extremely interested in this notion of good and evil....Film also shows that Western European society has lost the notion of the family.  Individual egoism will end up destroying us.We are carried away with unbridled materialism, which in the end ruins our life.  We dash around accumulating possessions of secondary importance when what we really lack is love. ..Today, in a society that has deserted God, in a material world in which God is dead, tragedy is no longer possible...My father used to wear his father’s watch, who in turn had received it from his own father.  Now, people consume, throw away and buy constantly.  A man will leave the wife who has borne his children to go off with another woman.  The notion of the family has exploded.  Only money matters.  It has become an empty society.  We refuse to admit that we do not like this way of life, and yet we are depressed, unhappy and plagued by false problems...

..When reading a script, I try to find the essence of each scene and what it can contribute to the subject as a whole.  I then dream about my film.  I work while lying down on my sofa, as if at a session with a psychoanalyst.  Danis, the patient, relates his story to Tanovic, the psychologist.  Visions appear to me with such precision that I can then shoot and edit them very quickly.  “Hell” was edited in ten days.."

E tako nekako Deluxe, patient jutros pije kafu sa Deluxe, psychologist.    

.

16.02.2008.

Nije što je maloljetan, već što je malouman

Ubice su  monstrumi a ne Sarajevo, BiH.
Proglašavati društvo krivim za svirepo ubistvo je patetično. Trebalo bi znati da li je maloljetnik potpuno svjestan svojih postupaka, pa ako jeste - suditi mu kao odrasloj osobi. Ali ne možeš da im sudiš kao odraslima kada nisu odrasli. Nemaju konstrukciju ličnosti odraslog, osećaj odgvornosti, itd. Postoje razlozi zašto ih društvo drugačije tretira. Stručnjaci trebaju napraviti evaluaciju pa donijeti odluku. Trebalo bi zaviriti u neku statistiku i uporediti je sa statistikom neke zapadne zemlje, npr, a trebalo bi znati nešto i o svirepim ubistvima koja se, pretpostavljam, razlikuju od ovih drugih, po ucestalosti, motivima i psiho-profilu ubica.

Koji roditelj želi da mu dijete ubija i sakati nekog drugog? Budimo realni. Roditelji nisu ključ za pojedini slučaj, ali dodaju opštem tonalitetu ili atmosferu; ako ne pružaju pozitivan primjer ili autoritet svojoj djeci, ako kukaju za boljim materijalnim životom, onda to balavci uzimaju zdravo za gotovo.
Koliko ce malac ići daleko u sprovodjenju svog vidjenja poretka zavisi dalje od njega samog. Da li će se zadrzati na verbalnim stvarima ili ići ovako daleko, odlučuje prestupnik sam. Ako ne na svom sistemu vrijednosti "šta je dobro ili loše", a onda najčešće u zavisnosti od toga koliko i kakvih reperkusija treba da se plaši. Ovi počinioci više nisu djeca u punom smislu riječi, nego kreteni. Moguće i da su svjesni da zakon ne može da ih kazni kako treba.
Možda ih treba osuditi kao odrasle (ako postoji takva mogućnost; ako ne postoji, trebalo bi jueuvesti), ali tek nakon psihološke evaluacije. A sve van toga je čist varvarizam i svodi nas na ekvivalente monstruma koje zločine čine.

Da bi Denis počivao u miru, potrebna mu je pravda a ne osveta.



 
04.02.2008.

Turbo folk je seljakluk a swingbeat je urban?

Evo jedan turbo folk klasik, pjeva Tina Jovanović ili Ivanović :

Pokazi mi da si sarmantan
pokazi se da si galantan
potrudi se pa me zavedi
s boginjom me uporedi
Pokazi da si musko na delu
da nisi snob u skupom odelu
pokloni mi sitnice razne
pusti reci prazne
Refren 2x
Ako imas petlju, ako imas herca
pokloni mi bundu od nerca
ako imas petlju, ako imas cuku
dijamantski prsten stavi mi na ruku
Pokazi mi imas li smeka
da […]

Evo sad jedan svojevremeni veliki hit No scrubs od TLC :

 scrub is a guy that thinks he's fly and is
also known as a buster
always talkin' about what he wants
and just sits on his broke ass
so (no)
 don't want no scrub
a scrub is a guy that can't get no love from me
hanging out the passenger side
of his best friend's ride
trying to holler at me
I don't want no scrub
If you don't have a car and you're walking
Oh yes son I'm talking to you
If you live at home wit' your momma
Oh yes son I'm talking to you
If you have a shorty but you don't show love
Oh yes son I'm talking to you
Wanna get with me with no money
oh no I don't want no scrub

Seka Aleksić pjeva sljedeću krvoločnu pjesmu :

K'o da sutra ne postoji
zurim da me zagrlis
nisam laka al' se bojim
da ces to da pomislis

Dok mi u trenutku zara
tvoja burma kozu para
znam da sam pogresila
(sto ti se predajem, al' se ne kajem)

Toni Braxton je valjda romantična do bola Unbreak my heart i te priče. Sorry, ali ovo je apsolutno isto He wasn't man enough, planetarni hit:

Who do you think I am
Dont you know that he was my man
But I chose to let him go
So why do you act like I still care about him
Looking at me like Im hurt
When Im the one who said I didnt want it to work
Dont you forget I had him first

Whatcha thinking
Stop blaming me
He wasnt man enough for me
If you dont know now heres your chance
Ive already had your man
Do you wonder just where hes been yeah
And Id be worried about him
Now its time you know the truth
I think hes just the man for you

 


Stariji postovi

blog deluxe
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


MOJI LINKOVI

prosperitetni blogovi :) :

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
44255

Powered by Blogger.ba